Wednesday 8 February 2012

Glamurozno žito sa šlagom / Glamourous Wheat Pudding


zito 3hf

Moja baka je odrasla u pirotskoj građanskoj porodici u kojoj su se poštovali pravoslavni crkveni običaji. Već kao mlada devojka je otišla s komunistima u rat, i komunista je ostala do kraja života. U njenoj kući se nisu slavili ni Božić ni Uskrs. Nije se slavila ni slava. Ipak, svake godine na njenu devojačku slavu, Svetog Nikolu, na stolu bi se našlo žito. (Usput, ove bele mrvice na prvoj fotografiji su sitne snežne pahuljice)



S obzirom na to da se uopšte ne razumem u crkvenu tradiciju, morala sam da konsultujem Vikipediju ne bih li saznala više o tome zašto se za slavu pravi žito. O paganskim korenima ovog običaja svedoči činjenica da je žito "u crkvenoj upotrebi još od najstarijih vremena." Kako autor priloga kaže: "Kao crkveni simbol (žito) podseća na biljne žrtve iz Starog zaveta." Veoma mi se dopao i sledeći podatak: "Žito se ne prinosi za pokoj duše svetitelja, već za pokoj duša predaka koji slaviše slavu pre nas." Ovo ima smisla, jer se žito služi i prilikom sahrane, kad se precima pridružujemo.

Ali nevernik sam vam stari ja, srcu mi je bliže žito sa šlagom iz poslastičarnice u Sremskoj nego ono osveštano. Tako sam sačekala da prođe i Sveti Nikola, slava mog pradede, i Sveti Jovan Krstitelj, slava mog muža, da na miru mogu da natrpam punu činiju žita i udavim ga u šlagu, bez rizika da uvredim nekog sveca.

Spomenula sam tu legendarnu beogradsku poslastičarnicu, ali nije ona bila jedina. U vreme mog detinjstva, tačno se znalo šta od slatkiša može da se pojede u gradu - žito sa šlagom, kesten-pire sa šlagom, baklava, tulumbe, pa se zalije bozom ili limunadom. Postojale su i one manje orijentalne, građanske poslastičarnice kao što je DJ u Svetozara Markovića, gde je bilo raznih drugih đakonija, ali ovo je bio standard.



zito 5s


Kad dođete na slavu, na vratima vas dočeka uglavnom neko devojče, koje na poslužavniku drži činiju sa osveštanim žitom, a pored nje specijalnu srebrnu posudu za kašičice koja je podeljena na dva - jedan deo za čiste, drugi za iskorišćene, ili čašu s vodom. Onda se vi prekrstite, poslužite se zalogajem žita, a kašičicu stavite u tu čašu s vodom. I provedete ostatak večeri žaleći što vam sleduje samo taj jedan zalogaj. Malo liberalnije domaćice umeju na kraju večeri deci da serviraju ostatak žita sa šlagom, te su mi oduvek bile najmilije, ali po pravilu svakom sleduje po jedna kašičica i kraj priče.

Tako je žito, pa još mrsno, sa sveže ulupanom slatkom pavlakom, u poslastičarnicama osvanulo kao sekularna reakcija svih onih koji su želeli da uživaju više u ovoj divnoj poslastici. Ovo "glamurozno" iz naslova nije samo zato što sam vam žito servirala u vinskim čašama, s mašnicom od organdina i srebrnim perlama, nego zato što za razliku od tradicionalnog postupka pravljenja žita, ovaj moj je veoma savremen i brz, pa ne morate skoro ni ruke da zaprljate.

Ako želite prečicom do žita, trebaće vam ekspres lonac i multipraktik kuhinjska mašina. To skoro svi imaju u kući, tako da ne verujem da će vam predstavljati problem. Osim toga i sledeći sastojci:


  • 500 g pšenice belice

  • 500 g šećera

  • 500 g mlevenih oraha

  • pola naribanog muskatnog oraščića


za tri porcije žita treba vam

  • 200 ml slatke pavlake

  • 3 kašičice vanilin šećera

zito 6s



Pšenicu potopite preko noći da omekša. Pre kuvanja je dobro isperite u hladnoj vodi i stavite da se kuva u ekspres loncu 20 minuta od trenutka kad lonac "propišti". Alternativno, žito treba da se kuva u običnom loncu na tihoj vatri oko dva sata, uz povremeno dodavanje vode. Metod sa ekspres loncem će vam uštedeti ne samo vreme, nego i struju.

Kad otvorite lonac, ocedite žito i prelijte ga vrućom vodom da isperete glutensku sluz. Ostavite žito u đerđivu barem sat vremena, a može i duže. Žito treba da bude sasvim suvo.

Tradicionalnom metodom žito treba da se samelje u mašini za mlevenje mesa. Ovo je prilično brljiv posao, ja lično i nemam mašinu za meso i zbog toga vam najtoplije preporučujem da žito sameljete u multipraktiku i o istom trošku prepustite mašini da ga pomeša sa šećerom i orasima (koristite dodatak za usitnjavanje, onaj univerzalni nož). Za sve to će vam trebati pet minuta, a moraćete samo da pritisnete dugme i elegantno dodajete suve sastojke kroz otvor na poklopcu.



zito 4s



Najbolje od svega je što ćete dobiti gotovo identičan rezultat kao pri mlevenju na mašini za meso, znači ne nekakvu pastu, nego i dalje delimično zrnastu, delimično kremastu konzistenciju. Moje žito je ispalo veoma svetle boje jer je i pšenica koju sam koristila bila veoma svetla, kao i orasi; znam da je žito koje sam jela u postojbini uvek bilo tamnije bež.

Stavite žito u veliku činiju, prekrijte ga plastičnom folijom i stavite u frižider da se ohladi. Standardna porcija je veličine dve kugle od sladoleda, a to će vas satima držati sitim. Ulupajte šlag sa šećerom od vanile i servirajte sa žitom.

O muskatnom orahu: Muskatni orah je opcionalni sastojak žita. Mnogi ga ne vole, ali ja spadam među velike fanove ove arome i velikodušno ga dodajem u žito. Ako želite da se oseti samo kao nota, odnsono pojačivač ukusa oraha, dodajte pola oraha. Ako želite intenzivan ukus, dodajte ceo. Verovatno vam se čini da je to previše, ali ne zaboravite da masa gotovog žita iznosi skoro dva kilograma (nisam merila, ali sastojaka je kilo i po, plus voda koju žito upije). Ribani muskatni orah u žito dodajete zajedno s mlevenim orasima.



zito 2s


Žito bez šlaga je posna, veganska poslastica. U frižideru može da stoji i do nedelju dana, mada nikad toliko ne potraje! Ako ranije niste pravili žito, ako ga čak niste ni probali, možda ne bi bilo loše da za prvi put napravite pola mere. I od te količine može sasvim lepo da se počasti cela porodica i gosti.

Presuda: Žito sa slike je probalo troje stranaca koji nisu nikad ni čuli za ovu poslasticu. Svi su na kraju žudno grebali dno od čaše kašičicom, oduševljeno zapitkujući: "Šta je ovo?". Osim toga, vreme je idealno za ovaj zimski desert. Ništa lepše nego da se ušuškate u ćebe s činijicom hladnog žita, šoljom toplog čaja i nekom dobrom knjigom!

Hall of Fame za žito jer je autentični nacionalni specijalitet u koji ćete se zaljubiti na prvu kašičicu.


zito 1s




Glamourous Wheat Pudding


In the last few weeks, I've been introducing you to various influences that shaped the Balkan baking tradition throughout the centuries. First there was the Austro-Hungarian Gerbaud Cake, then the Turkish Baklava, both given a typically Balkan makeover: the former slightly simplified, the latter enriched with additional ingredients.

Today I am presenting a typically Serbian national desert that is also used for religious rituals in the Serbian Orthodox Church. A dish of žito, or simply "wheat" is served at slava festivities and funerals. It represents a bond with and celebration of our deceased ancestors. Wikipedia gives you the lowdown on the custom of slava, but unless you have been to a slava, you wouldn't know when and how žito is eaten.

Namely, žito is not a dessert. The door of the family house where slava is celebrated stands open on the day of its patron saint. At the door stands a younger female family member with a bowl of consecrated žito (in a church ritual, žito is blessed and "crossed" with red wine by an Orthodox priest). The visitors will cross themselves in the Byzantine fashion and take one teaspoonful of žito before they proceed into the house.

Having tasted this wonderful pudding, you'd be left wanting for more, but that's where the part of žito in slava ends. The more liberal housewives would serve the remaining žito to children with the dessert, but this is a very secular thing to do, and even more secular (and probably blasphemous) is topping the Lenten žito with rich whipped cream!

Nevertheless, žito with whipped cream was a regular item in Belgrade cake shops when I was a kid. It was a unique opportunity to have as much as you want of it without the pious atmosphere and the ceremonials. Even though I'm not religious, I like the symbolism of žito: keeping in touch with your forefathers is a good thing.

Before you buy the ingredients, make sure you have a pressure cooker and a food processor at home. Of course, the wheat can be cooked in a regular pot, but it will take you more than two hours, whereas the pressure cooker reaches the same goal in twenty minutes - just think of all the energy you'll be saving!

The traditional way to mince the wheat would be with a mincing machine commonly used for meat. Still, this is pretty messy work, and even if you prefer to do it this way, you'll have to do some extra stirring per hand to incorporate sugar and walnuts. The food processor does it all for you, at the push of a button.

Here's what you'll need:

  • 500 g / 17.5 oz wheat

  • 500 g / 17.5 oz fine sugar

  • 500 g / 17.5 oz ground walnuts

  • 1/2 freshly ground nutmeg
+

  • 1 cup double cream
  • 1 Tbsp vanilla sugar
(per three servings)


Soak the wheat in water overnight. Before cooking, rinse well with cold water. Put the wheat and twice the amount of water in a pressure cooker and cook for 20 minutes after the cooker begins to "whistle". Using a sieve, drain the cooked wheat and rinse the excess gluten off with hot water. Leave in the sieve for at least an hour, until the wheat is dry.

Get your food processor ready with the chopping blade attachment. Pour the wheat into the processor, add sugar, walnuts and nutmeg and blend for five minutes. The wheat will be creamed and the sugar will dissolve. Put your žito in a bowl and refridgerate.

Before serving, whip a cup of double cream with some vanilla sugar to get firm chantilly cream. One serving of žito is about two ice cream scoops (you can actually use an ice cream scoop to serve it, although žito is sticky and more difficult to shape). Top it off with cream and enjoy this simple but ever so tasty, typically Serbian dessert.

P.S. The dandruffy stuff on the first picture are snowflakes!

37 comments:

  1. It looks and tastes awesome! I definitely want to have it again one day! Great photos as well!

    ReplyDelete
  2. Zasluženo u Hall of Fame! :)

    Da ti sada šapnem da u zamrzivaču ljubomorno čuvam još tri čašice žita? :) Napravila sam za sv. Nikolu, djedovu slavu i imendan koju sam preuzela ja, agnostik, jer nema ko drugi. Niti jedan od mojih ukućana ne voli i ne jede žito, pa sam ga napravila po mom guštu; sa orasima, muškatnim oraščićem i zamjenskim šećerom. To da se mogu daviti u njemu. Nešto sam smlatila, a ostatak stavila u plastične čašice i smrzla sam.
    Pravila sam i sa kuhanim ječmom i jednako je dobro.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Uvek sam se pitala šta ima da se ne voli u žitu. Ajde, to orašče, kao razumem, nije svačiji ukus - ali pšenica, šećer, orasi? Pa to su sastavni delovi 90% kolača!

      Delete
    2. Jeste, sastavni dio je u 90% kolača, ali u drugom obliku. :)

      Kada sam ih pitala što neće da jedu, mrljavili mi da se kao osjete zrnca ( i ja sam mljela u multipraktiku, pa je bilo pola kašavo, pola zrnato). Ma da prostiš, kake. :)

      I neće, više meni ostane. :)

      Delete
  3. Super mi je ovaj post, baš sam ga sa uživanjem pročitala i jako lijepo si napisala sve o žitu i tradiciji. Ja sam ga prvi put probala tek prije par godina kada sam posjetila Beograd i kolegica me odvela u jednu staru slastičarnicu u centru i rekla da je tu najbolje žito. I bilo je odlično ! Od tada se ne propuštam počastiti žitom kada god imam priliku. Sama ga do sada nisam pravila, ali hoću i hvala ti na receptu ! Tvoje žito jako dobro izgleda, super si ga servirala i baš je lijepo, glamurozno.

    ReplyDelete
  4. U mojoj zgradi je živjelo nekoliko obitelji koje su spremale Žito. Kao dijete nisam imala pojma zašto se žito sprema niti mi je to bilo važno. Samo je bilo važno da su svi znali da ja volim žito i redovno sam pozivana kod tete Smilje, tete Dare, tete Vide na žito. Obožavam taj jednostavni i hranljivi desert!
    A, tvoj post me je malo vratio u djetinjstvo, u to prekrasno doba kada smo malo znali i malo htjeli i nije nam bilo potrebno puno za usrećiti nas!
    Hvala ti, mila moja i na receptu i na postu!

    ReplyDelete
  5. Žito sam tu i tamo jela kod mamine rodbine i uvijek mi je bilo izuzetno fino - bez šlaga. Isto tako sam obožavala i slatko, samo što bih kod prijateljice pojela pola staklenke i cijeli dan zatim ništa:)) Mislim da su to zgodni običaji, bez obzira da li je netko pobožan ili ne:) Mamine familije više nema, pa žito nisam jela desetljećima. Odličan recept!

    ReplyDelete
  6. Zanimljiv post. Rado ću ga isprobati ako ikad budem u prilici.
    P.S. morat ću nabaviti ekspress lonac ;)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Jubistacha, ja kuvam u šerpi ali dugo se kuva, pa kad završim umotam šerpu u ćebe i tako prenoći.

      Delete
  7. Bravo! Kad sam videla naziv u readeru odmah sam pomislila da se na ovo mora prilepiti Hall of fame i gle nisam se prevarila. To je taj recept, jedan jedini, nepogrešivi, i ja ga koristim sa jdnakim odnosom žita, šećera i oraha. Muskatni oraščić mi je zakon. Kao mala nisam ga volela, valjda me je miris oraščića podsećao na groblje, ne znam, ali vremenom sam ga tako zavolela da ga volim više od sladoleda. Ne znam da li ga ima u ostalim pravoslavnim zemljama. Da li ga Rusi i Grci spremaju? U svakom slučaju mislim da je ovo recept koji bi mogao da bude svetki hit, ali pravi hit! Samo treba promocija, dobra promocija!

    ReplyDelete
    Replies
    1. Potpuno se slažem, reč je o pravom nacionalnom blagu. Ako je verovati Vikipediji, žito se usko vezuje za slavu, a slavu ne slavi niko osim Srba, Crnogoraca, Makedonaca, i - iznenađujuće - čak nehrišćana Goranaca i delimično severnih Albanaca (što me navodi da poverujem u teoriju o paganskom poreklu običaja i njegovoj prvenstveno geografskoj, a ne verskoj ukorenjenosti).
      U Turskoj postoji jedna vrsta žita koja se zove ašure, ali to nema mnogo veze s ovim našim, puno je suvog voća, leblebija, pirinča...

      Delete
    2. Ašure je nešto drugo. Vezuje se isto za islam (navodno: Asure se kuha 10 dan Muslimanske Nove Godine.Ovo se kuha na sjećanje Nuh a.s cija se lađa nasla u oluji i dozivjeli su potop.Da bi prezivjeli skuhali su sve sto su uspjeli sacuvati)
      I plus je poznata slastica, kako kažeš u Turkoj, a i u nekim staaarim slastičarama u staroj skopskoj čaršiji. :)

      Delete
    3. Nikad probala ašure, a znaš kako sam uopšte saznala da tako nešto postoji? Žito sam kupila kod Turčina u radnji. I na pakovanju piše "wheat for Noah's pudding". I ja lepo izguglujem i saznam šta je ašure. Vidim da nije isto, baš zato mi se sad i to jede :)

      Delete
  8. Super je post, žito je stvarno vrhunski jednostavan i predivan dezert, pa onda sve ostalo :) Tvoj opis vere/nevere mi je jako blizak, i sve vreme sam imala poveći kez razumevanja na licu dok sam čitala post :)))
    Baš mi je drago da si strancima ovo servirala i da im se dopalo, super!
    Slike prelepe i tople...
    Pozdrav!

    ReplyDelete
  9. Nisam nikada probala žito. Obzirom da je ušlo u tvoj hall of fame definitivno ću morati. Izgleda zaista primamljivo.

    ReplyDelete
  10. Baš si me zainteresirala! Čula jesam ali nisam nikada probaal i poslastica mi djeluje fenomenalno. Zaista treba očuvati ovakve nacionalne recepte

    ReplyDelete
  11. Predivan si post napravila o ovoj jako finoj poslastici i nisam znala da je tolikom broju ljudi u stvari to nešto jako nepoznato...
    Fotkice su skroz naskroz čarobne!

    ReplyDelete
  12. Hvala vam svima na divnim komentarima, baš ste mi ulepšale dan.

    ReplyDelete
  13. Uh, obozavamo zito. Posto sam ja odrasla u kraju gde se nikada nije mnogo verovalo, nama je mama uvek pravila zito tek tako, kad ga se uzelimo i to obavezno sa slagom. Nismo ga cak ni mleli. Voleli smo da ga zvackamo... :) Tek kad sam dosla u Srbiju videla sam ovako spremljeno zito. Mnogo ga volim, ali ono nemleveno mi je i dalje draze. :)

    ReplyDelete
  14. Verovala ili ne, večeras sam pre čitanja tvog posta pravila žito :-)
    Inače, i ja sam iz srednje škole išla počesto na žito u Sremsku, pa tek onda hvatala autobus na Zelenjaku za kući. Ništa mi nije bilo tako slatko kao taj mali predah...

    ReplyDelete
    Replies
    1. Baš mi je drago da ima još fanova žita iz Sremske. U koju srednju školu si išla? Ja u Filološku gimnaziju, što je, onako, idealna baza za dobačaj do najboljih poslastičarnica u gradu. Onaj u Prizrenskoj je imao neverovatno dobre tulumbe, najbolje koje sam ikad jela. I prošle godine kad sam bila odem i kupim tulumbe, donesem kući - kad ono, užas! A zlatom ih plaćaš. Da li se promenio kuvar, da li se promenio vlasnik, ko zna...

      Delete
    2. Prva ekonomska u Cetinjskoj, pa umesto da hvatam 16 za Novi Beograd kod bioskopa Balkan, ja na Zeleni venac, preko Sremske. A znam i onu u Prizrenskoj, mi smo je zvali Trovač :-) Slažem se o promeni kvaliteta - prošle godine odem sa detetom u grad, pa kao da navratimo u poslastičarnicu, posle sto godina (da nije kafić sa rashladnom vitrinom), i to u onu u Zmaj Jovinoj (mislim da je Petrović). Da li veruješ da se ne sećam da sam probala tako loše kolače? A nekada su slovili za jednu od najboljih poslastičarnica u gradu. Za račun sam mogla da napravim celu tortu, a izgledala sam kao Čarli Čaplin kad jede cokulu. Dete promrljalo po tanjiru, ništa nije pojeo - propast!

      Delete
  15. And glamourous it is. I have never seen a wheat dessert before Deana. Very inviting photography here.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Thanks Jules. The first photo was rejected on Foodgawker.

      Delete
    2. Deana, izvini sto se ubacujem ali ne mogu da verujem da su ti odbili prvu fotku! Meni je ta lepsa od one koju su prihvatili... Bas je cudan njihov ukus tj. izbor. Ja nemam neki foto aparat (moj nije ni poluprofesionalni vec onaj obicni, vise se ne proizvodi) i sve fotke koje sam im do sada slala su mi odbili (ukupno 15). Nekad mi bude krivo, ali bas me briga... Ja saljem, pa saljem. :) Ali, ako tebe odbijaju - sta ja tamo trazim uopste? Meni su tvoje fotke BAS dobre!
      Pozdrav!

      Delete
    3. Moja teorija o selekciji Foodgawkera: tamo ima više urednika, možda dvojica, možda dvadeset dvojica. Svako ima neki svoj kriterijum, i zbog toga može da se desi da ti prihvate jednu sliku, a odbace neku koja je objektivno duplo bolja, u slučaju da su različiti ljudi odlučivali.

      Mogu ja da razumem zašto se nekom ne bi dopala ova slika: dosta je diskretan kontrast, ali to nije slučajno, nego da bi se koliko-toliko videla tekstura šlaga. U 90% slučajeva su slike koje se tamo objavljuju tako izrazito preeksponirane, tj. spržene u Photoshopu da se vide samo fleke boja na beloj pozadini, pa mi je malo smešno da mi navode "probleme s ekspozicijom" kao razlog odbijanja.

      Inače, to je razlog koji mi skoro uvek napišu, u manjem broju slučajeva nisu zadovoljni kompozicijom (strašno mrze ako malo ukosiš perspektivu), ako ti je po njihovom kriterijumu "suviše uzan krop" ili je fotografija nedovoljno oštra. Ova dva poslednja razloga su ordinarne budalaštine jer istog dana kad mi odbiju fotografiju mogu da nađem barem nekoliko njih koje su objavljene, a više su uzumirane i podjednako "neoštre". Takođe ne vole široko otvorenu blendu, selektivni fokus, to donekle mogu da razumem jer se u tako malom formatu ponekad ne vidi šta je u fokusu a šta ne, ali u najvećem broju slučajeva su dvostruki aršini na delu.

      Meni je objavljeno 12 a odbijeno 18 fotografija, što govori o činjenici da ne znaju šta hoće. One fotografije koje nisu preterano dobre ja im ni ne šaljem. Dakle, sve što dođe pred njih je uglavnom ujednačenog kvaliteta. Od toga oni pola uzmu, pola bace. Da sam ja loš fotograf ili nesposobna da procenim šta je dobro ili šta ne, imala bih više odbijenih. Da je njihov kriterijum čvrst, imala bih manje odbijenih.

      Fotografija objavljena na Foodgawkeru mi često donese nagli porast posećenosti sajta, i to je bukvalno sve. Skoro da nikad ne dobijem komentar od nekog ko je našao recept preko njihovog sajta, ili novog blog followera.

      Delete
    4. I meni uglavnom navode probleme sa ekspozicijom. Ja volim kad mi fotke izgledaju malo mracnije, ali njima se to nikako ne dopada...
      Hvala ti na ovom odgovoru. Slazem se sa tobom... Ne znam ni sama zasto mi je vazno da mi objave bar jednu. Valjda sam se zainatila... :)
      Izvini ako sam te ugnjavila...
      Veliki pozdrav! :)

      Delete
  16. Obozavam! Sa slagom, bez slaga, a muskatni orascic je neizostavan sastojak zita.
    Pravim i Zito tortu, to je omiljena torta mog tate, kod koje ukus fila podseca na zito, zbog oraha i muskatnog orasceta.

    Miki me ja podsetila kako nam je mama spremala zito sa mlekom, od celih kuvanih zrna. Malo zasladjeno i isto sa orasima.

    Kao sto si rekla, zito se kuva za pokoj duse. Zanimljiv mi je ovaj deo:
    "Žito se ne prinosi za pokoj duše svetitelja, već za pokoj duša predaka koji slaviše slavu pre nas."
    sa kojim se ne bih slozila. Mozda gresim, ali isto tako vikipedija i nije bas 100% pouzdan izvor informacija.

    Zito se kuva za sve slave za pokoj duse zastitniku kuce, sem za Svetog Arandjela (Sabor Svetog Arhangela Mihaila). Narod je ime malo skratio, izmenio. Miahilo je andjeo i zivi svetac, pa se njemu ne kuva zito. :)
    Neko i za tu Slavu kuva zito, greskom, da ne kazem nesto grublje. :)))

    ReplyDelete
  17. Predivan post, s guštom sam čitala o žitu i tradicijama s kojima nisam upoznata. Nisam ovo nikad probala, ali žito volim. Kao šta kažeš, šta to ima da se u žitu ne voli? Prvom prigodom ću ovo probati, baš me sad zanima...

    ReplyDelete
  18. Moram priznati da ga nisam nikad ni jela ali mi izgleda božanstveno u tim staklenim čašama.Zanimljivo i nadasve novo za mene.

    ReplyDelete
  19. This comment has been removed by the author.

    ReplyDelete
  20. hvala na ovako lijepom receptu i divnim slikama. rado bih napravila ovaj specijalitet, ali u austiji tj u becu ne mogu da nadem bijelu psenicu. ok, moram pogledati kod turcina.. ali slatka pavlaka-je li to kao "frischkäse" ili uzimate nesto drugo? hvala unaprijed i puno pozdrava!

    ReplyDelete
  21. Kod Turčina sigurno ima pšenice, i ja sam je tamo kupila. Slatka pavlaka je Schlagsahne.
    Puno pozdrava iz Badena!

    ReplyDelete
  22. Maxivida, ovo mi je prvi put da sam na tvom blogu i bas me cudi da ga nisam primetila ranije. Ovo da zito moze da se samelje u fud procesoru to mi nikad nije palo na pamet, a stvarno je odlicna ideja... kad se samo setim mlevenja u masini za mlevenje mesa i to iz treceg puta:)

    Stvarno sladak blog, i zanimljiva ideja...

    Inace, moja deca ce da nauce cirilicu, samo tako...doduse baba im je pisala recepte latinicom:)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Dobrodošla Dolce Fooda! Hvala na pozitivnom feedbacku, što se ćirilice tiče - trudićemo se, nećemo se predati bez borbe! Ne bi bilo loše da prvo savladamo latinicu... :)

      Delete
    2. Evo mene opet... Hvala ti Boze da ima nas prakticnih koji koristimo food processor i zavrsavamo sa pripremanjem zita ocas posla... a ne ono susenje, pa jedno mlevenje, pa drugo... Iskreno dok nisam naisla na ovaj tvoj post mislila sam jedina koja je dosla na revolucionarnu ideju kako spremiti zito brzo i uz malo muke. Juce sam ga bas napravila, i ne vidim da je drugaciji od onog sa tradicionalnim nacinom pripreme. Plus mozes da biras krupnije ili vise salmleven. Moj je drugaciji od tvog sto se tice količine šećera, znatno sam samnjila, i dodala med. Takodje pored orascica stavila sam i karanfilic, tako je moja svekrva pravila. Imam jos problem kako da nazovem ovo jelo na engleskom... ground wheat pearls with walnuts, ne ide bas... i ja sam sigurna da bi ovde pali na tu poslasticu. Pozdrav.

      Delete